Florijan Mićković (1935–2021) zauzima važno mjesto u modernoj kiparskoj tradiciji Bosne i Hercegovine, u kojoj je njegov rad uspostavio trajni dijalog između materijala, forme i povijesnih okolnosti.

Školovan u Zagrebu u razdoblju oblikovanja poslijeratnog modernizma, Mićković je razvio kiparski jezik utemeljen u fizičkim i izražajnim mogućnostima prirodnih materijala, osobito drva i kamena. Njegova djela pokazuju trajnu zaokupljenost masom, ritmom i unutarnjom strukturom, često uravnotežujući apstrakciju sa suptilnim figurativnim asocijacijama koje prizivaju organski rast, ljudsku prisutnost ili simboličke arhetipove.

Tijekom cijelog opusa Mićković pokazuje izrazitu osjetljivost na svojstva materijala. Umjesto nametanja forme, dopušta da godovi drva, otpor kamena te tragovi rezanja, klesanja i perforacije ostanu vidljivi i postanu sastavni dio kiparskog izraza. Boja, kada je prisutna, ne djeluje kao ukras nego kao strukturni i konceptualni naglasak, ističući unutarnje napetosti, težinu i „jezgru” forme. Takav pristup smješta njegov rad u širi modernistički kontekst, uz zadržavanje prepoznatljivo osobnog rukopisa.

Putanja Mićkovićeve prakse snažno je prekinuta tijekom 1990-ih, kada je rat ne samo usporio umjetničku produkciju, nego je doveo i do gubitka ateljea te znatnog broja djela pripremljenih za veliku samostalnu izložbu. Danas se velik dio toga razdoblja može rekonstruirati tek iz fragmentarne i često oštećene dokumentacije. Ipak, Mićkovićev poslijeratni rad svjedoči o otpornosti i stvaralačkoj ustrajnosti.

Kroz desetljeća Mićkovićev opus artikulira teme izdržljivosti, preobrazbe i kontinuiteta. Njegove skulpture ne teže monumentalnosti mjerilom, nego koncentracijom i unutarnjom koherencijom.

— Kuratorski tekst prilagođen prema kritičkim zapisima Tonka Maroevića