Plasticno se oblikovanje u Hercegovini do druge polovice devedesetog stoljeca iscrpljivalo u graditeljstvu postizeci svjetsko znacenje i slavu. Kiparstva u punom smislu rijeci ovdje nije bilo. Mostarac Florijan Mickovic, akademski umjetnik, koji je to zvanje stekao na Odsjeku za kiparstvo zagrebacke Akademije likovnih umjetnosti, medu prvima je u tom kraju uopce poceo djelovati sireci tradiciju hrvatskog kiparstva.
Njegov opus opsezan je sudeci prema broju izvedenih djela i prema broju izlozba u svijetu. Najslobodnije, najosobnije i najsire autor se izrazava u drvu. To je uocljivo, iako smo ovdje ograniceni na malo primjeraka samo jednog dijela opusa i to onog koji je na rezmedu figurativnog i apstraktnog i u kojem jednako snazno osjecamo materijal i autora. Kad se govori o drvu ili radi u njemu rijetko se pomislja da je ono bilo zivi organizam. Cini se da Florijan Mickovic to intuitivno osjeca. U ovim kipovima on kao da dovrsava ono sto priroda i zivot nisu uspjeli jer je stablo posjeceno. Autor prati oblik drva/komada koji je odabrao ponajprije slijedeci njegovu prirodnu vertikalnu orijentaciju, izvlaceci iz njega ili dooblikujuci okomite figure, grupe i apstraktne forme.
Kipar se trudi sto manje intervenirati u materijal, a kad je to nuzno, nastoji da bude sto manje primjetno. Dlijeto naglasava obrise tj. "namjere" samoga stabla negdje isticuci, a negdje produbljujuci prirodno stvorene oblike kao sto bi to ucinila erozija zivota. Krajni je dojam organska cjelovitost oblika i materijala. Kip izgleda kao rezultat unutarnjeg zivota, posljedica razvoja stabla u kip. Odstranjivanje kore (kojeg nismo svjesni) najdrasticniji je, a neizbjezan, kiparski potez jer znaci izvlacenje podatne unutrasnjosti, srzi i biti stabla. To je neka vrsta svlacenja i prodiranja u intimu zivog oblika.
Ta neizbjezna drama stvaranja smirena je samozatajnoscu Florijana Mickovica, njegovom njeznoscu, sposobnoscu da radi u ritmu prirode do postizanja intimistickog sklada njegovih kompozicija.
|